Adolf Weiler
BiografijaAdolf Weiler (ponekad Vajler) rođen je 11. 4. 1895 godine u Bosanskom Novom u siromašnoj židovskoj porodici, kao najmlađe dijete. Nakon prerane očeve smrti, Adolf se sa porodicom preselio u Zagreb.[4] Kao potomak porodice prvog zagrebačkog ortodoksnog rabina, Aarona Palote, bio je blizak jugoslavenskim omladinskim cionističkim krugovima.[5] StudijeNakon završene osnovne i srednje škole, pohađao je Gospodarsko-šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu gdje je je diplomirao 30. 7. 1921 godine.[4] Usporedo sa šumarstvom Adolf je studirao u privatnoj školi poznatog zagrebačkog slikara prof. Tomislava Krizmana u Zagrebu, a usavršavao se u Beču kod prof. Russla, te u Minhenu i Berlinu gdje se upoznao ne samo sa tokovima moderne umjetnosti već i sa specifičnim židovskim temama.[3][4] Tokom ranih 1920-tih Adolf je intenzivno sudjelovao u počecima formiranja židovske umjetničke scene u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevina Jugoslavija).[5] Na svom prvom nastupu na izložbi u Bogoštovnoj izraelskoj općini Zagreb 1922 godine izložio je veći broj ulja na platnu manjeg formata. 1923 godine, Adolf je izlagao na izložbi u povodu IV. sleta židovske omladine u Beogradu, zajedno sa Slavkom Brillom, Danielom Kabiljom, Zlatom Herlinger-Schwarz, Salamonom Papom, Oskarom Nemonom, Aleksander Podvincom i Josipom Levijem Monsinom. Osim ulja na platnu, Adolf je izlagao crteže ugljenom, rotlom i akvarel "Španjolski Jevrej", te pejsaže iz okolice Minhena i kopije Daumiera.[3] 1925 godine Adolf se vratio u domovinu tj. Kraljevinu Jugoslaviju. Zaposlio se kao šumarski asistent kod "Direkcije šuma Sarajevo", zatim kod "Direkcije šuma Zagreb", pa "Kotarskog poglavarstva Sušak". Poslije je radio kod "Šumarije Fužine" i kod "Šumarije Krasno". 1927 godine položio je stručni ispit, a od 1929 radio je kod "D.I. poduzeća Našice". Od 1931 bio je šumarski referent "Kotarskog poglavarstva Kutina".[5] Drugi svjetski rat Aprilski rat i okupacije Kraljevine Jugoslavije zatekla je Adolfa na radu u "Šumariji Popovača".[3] Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske (NDH), Adolf je kao Židov bio otpušten iz službe i penzionisan, da bi mu odmah potom bila ukinuta i penzija. Zadržao se na području Popovače gdje je surađivao sa partizanima. 18. 12. 1943 bio je uhapšen, zatvoren u zatvor u Kutini i osuđen na smrt.[6] Uoči izvršenja presude uspijeva pobjeći , te se 28. 12. priključuje partizanima u Moslavini.[3] Radio je u Okružnom NOO-u za Moslavinu.[6] Aktivno je sudjelovao u osnivanju stručne izobrazbe šumarskih tehničara i lugarskog osoblja na oslobođenom teritoriju Garešnice, Suhopolja i Sombora. Period SFRJPo završetku rata, 1945 godine, Adolf se zaposlio kao šumarski referent "Ministarstva poljoprivrede i šumarstva NR Hrvatske" u Zagrebu, a od 1946 "Kotarskog NO Samobor", gdje je vodio brigu o šumama i uređenju gradskih parkova (jedan od njih zovu Weilerov perivoj). Godine 1953, narušena zdravlja, Adolf je otišao u mirovinu.[5] 1959 godine samostalno je izlagao u Samoboru, te 1963 također samostalno u Zagrebu. Adolf Weiler je umro 3. 1. 1969 godine. Sahranjen je na židovskom dijelu zagrebačkog groblja Mirogoj u porodičnoj grobnici.[1] StvaralaštvoRadovi su mu podijeljeni u tri ciklusa: Raniji radovi od 1920-tih do 1941, Stradanja od 1942 do 1949 s opusom od 18 slika i Samoborski ciklus sa 14 slika.[4] Radovi stvoreni u toku poznih 1920-tih i 1930-tih godina vezani su za predjele između Gorskog Kotra i Velebita, gdje je radio kao šumar, ili porodične portrete. Intenzivnijoj umjetničkoj djelatnosti se vraća tek u toku Drugog svjetskog rata i Holokausta. Umjetnički opus koji uključuje preko 200 crteža i niz uljanih slika stvorenih u vrijeme rata i nakon njega, tokom 1950-tih godina, (danas čuvanih u Hrvatskom povijesnom muzeju, Židovskoj općini Zagreb i privatnim kolekcijama) posvećen je Vajlerovim iskustvima iz tog stradalačkog perioda. Ti radovi, koji opisuju kako židovske žrtve tako i život u partizanima pripadaju grupi umjetničkih radova stvorenih širom Europe u toku Holokausta i nakon njega. Često, upravo koristeći ikonografiju slika s kraja 19. i ranog 20. vijeka koja opisuje stradanja istočno-europskih Židova u vrijeme pogroma i izgona, koje je kako smo vidjeli, upoznao u ranim periodima svoje umjetničke karijere, Vajler je ostvario kontinuitet svoje umjetnosti i uzdigao temu patnje na razinu univerzalnog. Istovremeno, povremeno opisujući specifično židovske teme vezane za religiju i židovski identitet, on je želio da u svojoj umjetnosti sačuva svijet koji je nestao pred njegovim očima.[5] U penziji se nastavio baviti slikarstvom,[5] a na Šumarskom fakultetu u Zagrebu organizirane su likovne diskusije studenata koje je vodio Adolf. Likovno je pomagao izdavanje spomenice "Šumarska nastava u Hrvatskoj 1860-1960", a bio je i u ocjenjivačkim odborima na izložbama studenata šumarstva gdje je otkrio nekoliko izrazitih slikarskih talenata.[4] Reference
Literatura
|
||||||||||||||||||||||
