Prilog ili adverb (lat.adverbium: što stoji uz glagol), nepromjenjiva riječ koja obično stoji uz glagol određujući glagolsku radnju po mjestu, vremenu, načinu, uzroku ili količini.[1] Može stajati i uz pridjev (jako drag), drugi prilog (vrlo rado) i imenicu (malo vode).
Prilozi određuju glagolsku radnju po vremenu, mjestu, načinu, količini ili uzroku. Koriste se i za izražavanje pitanja.[2] A mogu uvoditi i odnosne ili relativne rečenice.[3] U rečenici imaju službu priloških (glagolskih) odredbi. Mogu imati komparaciju. To su najčešće prilozi za način koji imaju isti oblik kao i pridjevi srednjeg roda, npr. Lijepo (pridjev) dijete lijepo (prilog) pjeva.
Porijeklo priloga
Od imenica – najčešće prilozi za vrijeme: zimi, ljeti, danju, noću, zimus, ljetos, večeras, sinoć, sutra; neki prilozi za način: kradom, krišom, silom, trkom...
Od pridjeva – najčešće za način: brzo, ludo, glupo, mirno, naglo, hrabro... (gotovo od svakog opisnog pridjeva se može napraviti odgovarajući prilog).
Zamjeničkim osnovama su motivisani prilozi za mjesto – ovdje, ovamo, tu, tamo, ondje;[4] za vrijeme: tada, onda; za količinu: ovoliko, toliko, onoliko, koliko; za način: ovako, tako, onako... Ovi prilozi se nazivaju zamjeničkima.
Od brojeva – prilozi za vrijeme i način: jednom, jedanput, dvaput, jednostruko, dvostruko, višestruko...
Od glagolskih osnova– za način: šutke, ležećke...
Mogu biti izvedeni od drugih priloga: natrag – natraške, naopako – naopačke. Postoje i složeni prilozi koji se često grade od prijedloga i priloga, npr. Otuda, odozgo, nadesno, preksinoć, prekosutra, unazad, popreko...
↑Ristić, Stana (1990). Načinski prilozi u savremenom srpskohrvatskom književnom jeziku : leksičko-gramatički pristup. Biblioteka Južnoslovenskog filologa. Nova serija ; knj. 9. Beograd: Institut za srpskohrvatski jezik. str. 172. OCLC28962425.(COBISS-Sr).